Kada je čuo početak rečenice: “Oslobađa se optužbe” osjećao se kao da su mu sve planine u BiH sišle sa leđa! Uvjeren je da bi bilo nepravedno da je presuda drugačija. Takav rasplet je i očekivao, ali kada je čuo presudu osjetio je da je bar malo pravde i poštenih ljudi ostalo u BiH, a božjom voljom te rijetke ljude dobio je u sudskom vijeću…
Tako je u ispovijesti za Press Zikrija Krkić (42), državljanin Norveške porijeklom iz Kozarca, opisao trenutak kada je prvostepenom presudom oslobođen optužbe za ubistvo Almira Redžića i Muharema Balića, povratnika u Trnopolje kod Prijedora, koji su 28. jula prošle godine hicima iz automatske puške izrešetani u bifeu “San”.
Za neupućene presuda je bila iznenađujuća, a ko je imao minimum informacija iz sudskog postupka ishod je mogao da pretpostavi već nakon prvog ročišta. O kakvom se postupku radilo najbolje svjedoče riječi sudije Olge Pantić, koja je u obrazloženju presude navela da tužilaštvo protiv Krkića “nije imalo dokaze, već pretpostavke”.
Sam zločin podigao je velike tenzije u BiH budući da su dvojica povratnika ubijena u vrijeme bajramskih praznika. Dizanju tenzija najviše su doprinijeli bošnjački političari koji su, bez ikakvih dokaza, dodavali ulje na vatru tvrdnjom da je ubistvo počinjeno na nacionalnoj osnovi. U takvoj atmosferi prijedorska policija uhapsila je Krkića, muslimanskog vjernika, koji i sam kaže da je bio žrtva političkih igara u BiH.
– Moglo bi se reći da sam žrtva politike. U BiH je sve toliko politizovano da se i najmanji problem svodi na međunacionalni. Ostalo im je još samo da kažu da su i za velike vrućine ili kiše odgovorni ovi ili oni. Izjave političara bile su osnov da se, kao odgovor, traži neko ko najbolje odgovara da bude optužen za zločin. Međutim, izjave i optužbe jednih ne skidaju krivicu i odgovornost sa drugih. Ne bih mogao da kažem ko je najodgovorniji za to što mi se desilo, ali svi koji su učestvovali u toj hajci podjednako su odgovorni, od političara, preko MUP-a, do medija – smatra Krkić.
Pojedini mediji su poslije hapšenja objavili da je Krkić priznao zločin, što je, kako kaže, samo dio nepravde koja mu je nanesena.
– Ti mediji treba da potraže ko je i sa kakvim dokazom to izjavio. I pravosudni organi treba time da se pozabave jer to nije neka rekla-kazala priča među komšinicama za kafom, već je to poteklo iz CJB Prijedor. To nije mala stvar. To je kleveta koja je moju porodicu dovela u životnu opasnost, kako od porodica ubijenih, tako i od onih koji su to mogli da iskoriste u neke druge svrhe. To je samo po sebi dalo odgovor na to kako je ovaj slučaj vođen od prvog dana: neistinama i fantaziranjem o nekakvim dokazima koji su plod slobodne mašte optužbe. Ja ništa nisam priznao, a oni koji su to izjavili kad-tad će da se o tome izjasne. Čak je i u početku suđenja u medijima bilo mnogo laži, ali i fokusa na moju vjersku pripadnost i način ispoljavanje vjere. Nazivan sam raznim imenima, a ja sam musliman i imam svoje ime i prezime. Ta praksa se tokom suđenja promijenila. Vjerujem da je svaki normalan i iole moralan čovjek shvatio da je optužnica zasnovana na takvim dokazima da je čudo kako je uopšte potvrđena – priča Krkić.
Moguć i Strazbur
Tužilaštvo je optužnicu temeljilo na izjavama svjedoka, za koje je sud ocijenio da su bili neuvjerljivi i različiti u bitnim činjenicama. Krkića niko nije vidio u blizini kafane, a svjedoci su pominjali samo svijetli automobil, koji su istražioci povezali s optuženim. Kao motiv pominjana je ranija svađa Krkića i ubijenog Redžića, a odbrana je na suđenju prikazala da je više lica moglo da ima motiv. Najjači dokaz tužilaštva bile su čaure sa mjesta zločina, koje su se poklopile sa čaurama pronađenim u Krkićevom dvorištu. Radilo se o ukupno šest čaura. Četiri su nađene u dvorištu, jedna među drvima, dok je šesta otkrivena na krovu šupe i to u drugom pretresu imanja, koji je rađen tri i po mjeseca nakon hapšenja.
– Navodno sam uhapšen zbog anonimne dojave da sam remetio javni red i mir, a optužen sam na osnovu izjava kriminalaca i dokaza za koje smo na sudu pokazali koliko su vjerodostojni. Vještačenjem i analizom vještaka, kako odbrane, tako i tužilaštva, dokazali smo da su čaure podmetnute. Vještak je objasnio da su sama mjesta na kojima su čaure nađene i laiku dovoljna da to shvati. Optužiti me bez dokaza i u javnosti iznijeti da sam priznao zločin u najmanju ruku je neozbiljno. Čovjek zbog toga gubi vjeru u sve ljude. Sama pomisao da bih ni kriv ni dužan ostatak života mogao provesti u zatvoru nanijela je nesagledive posljedice mom zdravlju – navodi Krkić.
Odbrana je ukazivala i na to da je istraga rađena nezakonito, čak i traljavo. To pokazuje i činjenica da je, nakon uviđaja, vlasnik kafane na mjestu zločina pronašao čauru i zrno metka, koje su bacili u smeće. Zbog toga je sudija Pantić u presudi navela da je odbrana s pravom sumnjala u pronalazak čaura, postavljajući pitanje ko je, kako i kuda bacao te čaure. One koje su ipak pronađene u kafani poslate su na vještačenje. Budući da na njima nije pronađen Krkićev DNK, tužilaštvo je to vještačenje izostavilo iz dokaza. U presudi je navedeno da tužilaštvo nije vještačilo ni čaše, flaše i opuške iz kafane, niti su Krkićevo vozilo ispitali na barutne čestice, iako se u optužnici tvrdilo da je on nakon ubistva u autu držao pušku. Zbog svih propusta Zikrija kaže da bi svoj slučaj volio da izloži pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.
– U Norveškoj trenutno radim s advokatima na tim dokazima na kojima je zasnivana optužnica. Volio bih da idem u Strazbur jer takvu praksu treba prekinuti. Koliko je takvih optužnica bilo i koliko ljudi treba da pati zbog takve prakse? Naći DNK na ključnom dokazu sa lica mjesta i ne uvrstiti ga u dokaze dovoljno govori. To je dokaz koji osuđuje, ali i oslobađa. Zašto ga je tužilaštvo krilo pitanje je na koje treba da se odgovori. U Norveškoj sam dobio ogromnu podršku ljudi, a pojedinci mi predlažu da čak postavimo pitanje pomoći koju ta zemlja daje bh. pravosuđu, a samim tim i prijedorskoj kancelariji tužilaštva. Dio tih para ide od poreza koji moja porodica i ja plaćamo, a tužilaštvo radi tako kako radi – kaže Krkić.
Niskobudžetni film
Na pitanje da li, poslije svega, ima povjerenja u institucije RS Zikrija kaže da ne može da odgovori potvrdno jer nije zaboravio događaje iz devedesetih godina.
– U prijedorsku policiju nemam povjerenja, kao ni u tužilaštvo. Nije sramota reći “pogriješili smo”. Ovde se radilo o, da tako kažem, doživotnom zatvoru, a na takve dokaze za i protiv ne daju mi pravo da im vjerujem. Kada vidite da je sumnja u neke druge mnogo veća, a dokazi nestanu, to je kao da gledate neki niskobudžetni film. Ali, ovo je stvarnost. Nakon svega, to ne ostavlja prostor za povjerenje, već prezir. Presudu treba javno objaviti, da svi mogu da vide zašto sam oslobođen. Presuda pokazuje da ima pravde i pravednih ljudi i da je sud postupio krajnje moralno, profesionalno, u skladu sa dokazima za i protiv.
On kaže da su ga najviše pogodili odnos institucija pravde i pristup cijelom slučaju, za koji tvrdi da je ispolitizovan do te mjere da je njegov život uništen.
– Niko ne može da mi vrati vrijeme. Neki mi kažu da ću to naplatiti. Međutim, zadovoljan sam onim što imam. Ničije mi ne treba, tako da ne postoji način da se popravi šteta i nepravda koja mi je nanesena. Možda bi jedno najobičnije izvinjenje bilo na mjestu. Ipak, nakon svega nisam izgubio povjerenje u ljude. Kao vjernik, svako dobro i zlo koje mi se desi pripisujem određenju uzvišenog, koje me nije moglo mimoići. Ovaj slučaj mi je pokazao da su ljudi – ljudi, a neljudi – neljudi, bez obzira na to kojoj naciji pripadali. Kada vidite moje advokate Jadranku Ivanović i Jasminku Jovišević kako se odnose prema slučaju, vidite da je to više od profesionalizma. Kada vidite kako, uz pomoć vještaka Brune Franjića i detektivske firme “Dosije X”, vode čitav slučaj, ne možete reći da ne postoje ljudi kojima nije stalo da se dokaže nepravda. To mi je vratilo nadu u ljude. Kada vidim svu podršku koju dobijam, to mi daje za pravo da kažem da je ipak više ljudi nego neljudi. Sama presuda je dokaz da su ljudi nadvladali neljude. Jedino što me je u svemu obradovalo jeste rođenje unuke. Nadam se da će ona živjeti u boljem svijetu i da nijedan čovjek neće doživjeti nepravdu i zulum kao ja – zaključio je Krkić.
Oružje zaostavština iz rata
Zbog posjedovanja oružja Zikrija Krkić je drugom tačkom optužnice osuđen na 10 mjeseci zatvora jer je policija na njegovom imanju pronašla pištolj, četiri puške, bombu i municiju. On kaže da je to oružje pripadalo njegovom ocu i da je riječ o zaostavštini iz rata.
– Pištolj je imao dozvolu, a osim za njega znao sam još samo za jednu pušku. Međutim, pitati nekog iz BiH za oružje meni je malo smiješno jer smo svjedoci da se pri svakom slavlju puca iz raznoraznog oružja, a to se dobro čuje oko novogodišnjih praznika. Za oružje sam prihvatio krivicu jer je moj otac mjesec dana ranije doživio moždani udar – istakao je Zikrija.
U zatvoru povlašćen
Zikrija Krkić kaže da se, nakon hapšenja i istrage, odnos policije prema njemu kretao od korektnog do nekorektnog, u zavisnosti od pojedinaca. U pritvoru je proveo 14 mjeseci, što mu nimalo nije bilo ugodno. Ipak, tvrdi da sa većinom pritvorenika, ali i upravom zatvora nije imao problema, već naprotiv.
– Dio pritvorenika ne zaslužuje da bude među ljudima. Vrijeđati nekog na osnovu vjere ili nacije, uz povike “nož, žica, Srebrenica”, sve to govori s čim sam morao da se nosim. Ali, takvi su u manjini i većina pritvorenika bile su dobre komšije. S upravom zatvora nisam imao problema, čak sam se u pojedinim situacijama osjećao povlašćeno. To je možda izazvala i onakva optužnica iz koje se, manje-više, znalo da ja nisam “taj” – ističe Krkić.
Press RS