Ranka: Oh, pa on zna pričati. /smijeh/ A sa Zoranom ćeš najprije završiti. /smijeh/ On ti i poruke sve kratko. ‘Vako napiše: poštovanje. I sve u dve-tri riječi. On je imao 16 godina, drugačije je naravi, drugačijeg temperamenta, ne znam ti objasniti. On je cijelo vrijeme plak’o. Ja imam te snimke i slike, video kasetu, sa sahrane. Moram to potražiti. Nikad oni to nisu ni gledali, ja ne znam ni gdje sam to sakrila, pravo da ti kažem. Ne znam ni je li u funkciji više. Uglavnom, i Željko je bio maloljetan, ali on je bio hrabar i čvrst, jedno vrijeme. Doživljavao je to sve drugačije, a onda je puk’o. Poslije možda 40 dana. Negdje oko svog osamnaestog rođendana. On je plak’o i plak’o. Skupilo mu se.

Željko: Ja sam bio na tom terenu, prošle godine. To je šikara. Da, da, htio da odem, da vidim. Niko ne zna gdje se tačno to desilo. Mislim, to se sad ne može prepoznati. To su stabla debljine, ovako /hvata šakom podlakticu/. To ne može ni biti nekakva gusta šuma. To je krš. Tu ne može narasti hrast ili bukva. To je kamen. Tu nema livade. To je… Bože sačuvaj! Ti tu ne možeš ni iskopati rov. Dinamitom jedino da bušiš. Vodio me je Dane, naš, Đerić, što pjeva s nama u pjevačkoj. Pošto je on iz Velikog Radića i proveo je cijeli rat na krupskom ratištu, ranjavan, i zna gdje su bili policjaci. Neka Alibegovića kosa ili kako već.

Zoran: Ne znam ja. Ja se nisam nikada ni interesovao. Onako najiskrenije. Ni za taj dio akcije ni kako se to odvijalo. Neko ima jednu priču, neko drugu, neko treću. Šta dobijam s tim? Ništa. Je li kriv ovaj, je li kriv onaj, je li ko koga tu izdao, je li ko koga tu napustio, je li ko tu šta znao, ko nije znao, to nikad nisam uopšte htio istraživati.

Ranka: Prvi put na ratište je otišao u decembru 1992. na Gradačac. Najveći udarac bio mu je 1993. godine, na Nišićkoj visoravni, negdje novembar, decembar. On je meni pričao da vojnik spava kraj vatre i gori mu šinjel – on ne osjeti. I tad je bilo nekakvih problema, htjeli su neki da se vrate.

Željko: Njemu je na Olovu nekoliko ljudi, neću reći odbilo poslušnost, već je trebalo otići na liniju da naprave rotaciju, a oni su se pravili bolesni. Kući se vratio ljut, razočaran. Nekoliko dana zatvorio se u sobu, uzeo pisaću mašinu i za svakog pojedinačno napravio prijavu.

Ranka: Tad je bilo ranjeno sedam policajaca, na sreću svi su lakše ranjeni, a on je za tih 11 dana, koliko je bio tamo, oslabio sedam kila. Jer on je bio jako, jako brižan. I tu noć da je bio tamo gdje je trebao biti, u komandi, on bi ostao živ. Ovo mu je bio peti put, ja kažem, nemoj, bolan više ići, četr’es’ tri su ti godine, najstariji si, a on kaže, još sad ide, to je tu, blizu, i onda neće više.

Zoran: Ja sam bio u školi /unutrašnjih poslova u Banjaluci/. Znam za njegove povremene odlaske na pojedina ratišta. Detalje ne znam, ali znam da je on imao problema s leđima, sjećam se da sam išao kod njega dok je ležao u banji Mlječanici. Mogao je biti da ne ide, ali u jednoj priči, ne znam ni s kim je ta priča uopšte vođena, rekao je, kako da ostavim momke. I rekao da ide još ovo sada, zbog tih momaka, u tom nekom kontekstu, pa će onda vidjeti za dalje, hoće li moći ili neće.

Ranka: Dan kad su otišli, bila je subota. Mi smo radili, radna subota, vjerovatno, dok je prva u mjesecu. Tako sam se ja zadesila u policiji, kad su oni kretali. I vidim autobusi odoše kraj Jereze, ali ne kroz grad, glavnom ulicom tad se moglo voziti, nego na Pećane. Poželio, valjda, da još jednom vidi stan, šta li. Šta se tu desilo, da li neka intuicija, ko zna. Uglavnom je on usmjerio te autobuse da idu kraj naše zgrade.

Željko: Ja znam da sam, zahvaljujući ljudima iz Banjaluke što su kasnili u polasku, uspio oca vidjeti, ispostaviće se, posljednji put. Ja sam se probudio u neka doba i vidim nema nikog u kući. Odem pred SUP, a tamo hiljadu ljudi, svuda, kamioni i autobusi parkirani. Sjećam se te scene kad ide praga. Odozgo, od podvožnjaka, 300 na sat, reko’, bok’te, nema neg’ izgin’ti, sve ono naroda pobiti. A on je ulazio par puta u zgradu, izlazio iz zgrade. Ja stajao kraj vrata. Nismo se mi pozdravili, nego nekako on mene uhvatio za ruku /hvata se nadlakticu/, tako, u prolazu, usput, i ušao u autobus. Neko je od tih policajaca Ranki rekao, ko zna ko će se vratiti. I onda, kad su oca u sanduku donosili, a mi živjeli na četvrtom spratu, nema lifta, na svakom spratu po četiri policajca, tako se rasporedili, pa preuzimaju jedni od drugih, među njima ja bio i taj. I Ranka mu kaže, eto, bio si ti u pravu.

Zoran: Znam da sam bio tu kad je odlazio taj posljednji put. Otiš’o ga ispratiti. To je zadnji put da sam ga vidio živog. Sjećam se, k’o sad da gledam, kad on ulazi u autobus. Oni momci bili postrojeni u krugu iza SUP-a. A autobusi bili ispred parkirani. Imam i sliku negdje, Vojo /Vojislav Kondić/ mi posl’o. I oni izašli i ušli u autobus. Sjećam se njega, znači, njegove torbe i njegovog kombinezona, maskirnog. Kako ulazi u autobus. I kako stoji pored onog mjesta za suvozača, tamo ono pomoćno sjedište, kako on tu stoji, čeka da momci sjednu. I odatle odlaze. I on maše i mi njemu mašemo.

Ranka: U ponedjeljak, kad sam izlazila s posla, na stepeništu sretnem /Dragana/ Lukača. Kaže bio sam juče i danas sa Šošom, napredovali smo dva kilometra, dobro je. U utorak /8. februara/, Marko Đenadija, isto na stepenicama, isto izlazim s posla, kaže, ‘aj’mo, Ranka, kod Šoše, mi sad krenuli. Reko’, ne mogu, nisam prikladno obuvena, gdje ću na ratište u čizmama sa štiklom. Ić’emo drugi dan. Je li on već tada znao ili nije, ja ne znam. Do tri je nama bilo radno vrijeme. Ja sam došla kući, čuje se kiseli kupus. I ja da ga izbacim i stavim da se kuva, neko kuca na vrata.

Željko: Ja sam bio kod kuće, Zoran u Banjaluci, u školi. Ja sam otvorio vrata. Nisam siguran ko je došao od policajaca, ali mislim da je neko koga poznajem. I pita je li mama tu. Ranka je počela jaukati, odma’ znala. Znala da nije dobro.

Ranka: Zdenko policajac bio. Mićo malo ranjen, Mićo malo ranjen, u bolnici je, u Petrovcu. /zbrzano/ Nemoj ti meni lagati. On samo ako može govoriti i hodati, on ne bi bio u bolnici. Nije, nije mu nadimak bio Mićo. Samo ga taj policajac Zdenko tako zvao. Njemu je nadimak bio Šoša. Svi su ga zvali Šoša. Kaže, eno spremaju se Dule /Janković/ i /Zdravko/ Torbica da idu u Petrovac. I ja ću s njima. Oko bolnice puno ljudi. Kažu cijeli dan svirale sirene, dovozili ranjenje, pa ljudi dolaze da nude krv. Unutra, svi ranjeni su komunikativni. Jedan momak, bez ruke, pita me ko mu je Željko. Kaže, on cijeli dan doziva Željko, Željko. Skužim, Željka Bosanca, bolničara, vjerovatno ga mučilo nešto.

Željko: Čini mi se da je Željko Basanac bio s njim, tad u transportu ka Petrovcu, i da je njemu rekao da mu ne siječe opasač, nego da ga otkopča. Da, da, zato, da se može koristiti i dalje.

Ranka: Ma, kakva šok soba! Ništa, sve jedna prostorija, kao učionica. A on je kao u komi i samo se jednom okrenuo, pogledao me i, onako, kao da ne vjeruje. I ponovo se okrenuo. Doktor je rekao da su prostrelne rane po stomaku, da je operacija trajala pet sati, da je primio 11 boca krvi. Vratim se u Prijedor. Ujutro zovem bolnicu, nikako dobiti. Kažem bratu da on pokuša, on u Niševićima pa imaju pozivni 078, kao Banjaluka, i on uspije. Dobije bolnicu i, dok je tražio doktora ili nekoga da mu da informaciju, šta se dešava, kakvo je stanje i to sve, čuo je razgovor između njih tamo: što ne kažete ljudima da ga šalju u Banjaluku, samo da ne umre u Petrovcu.

Željko: Ranka je onda tog 9. februara, kad je prevezen u Banjaluku, išla tamo, a išla je i sutradan. Ja ta tri dana kod kuće, ka-ta-stro-fa. Telefon zvoni svaki minut. Nema ko ne zove, pitaju, šta je, kako je. Ja pojma nemam. Ne znam ni šta bi rekao. Pa, samo ponavljam, u bolnici je, u bolnici je.

Zoran: Mene je neko odvezao u bolnicu u Banjaluku kad je on stigao. Ja ne znam ko je meni javio da je on ranjen. Majke mi! Ne znam, matere mi! Znam da sam otišao tamo, popeo se na prvi sprat, oni su rekli da je on tu, da je dovezen, da je sestra koja je s njim putovala od Petrovca rekla da je on bio svjestan, da ga je pitala kako se zove, ima li ženu i djecu, da je bio komunikativan, da je on najnormalnije s njom razgovarao, što se tiče transporta i puta. Toga se ja sjećam, a je li to tako bilo, ‘aj’ Bože, znaj.

Ranka: Anesteziolog u Banjaluci kaže da sanitetom ne bi živ do Laktaša sitgao. U Banjaluci načelnik Centra /javne bezbjednosti/ tad bio Simo Drljača. Tražimo helikopter za Beograd. Kažu, moramo čekati da se raziđe magla. U četvrtak ništa nije bilo promijenjeno. Jedna doktorica rekla, ne znam ima li više smisla. Valjda su ga 14 puta oživljavali. Onda su nas upozorili da više ne zovemo telefonom, da se niko neće javljati, da oni nemaju vremena da se javljaju na telefon. I ja razumijem da je to tako, pa onda zadužim svoju strinu koja je živjela u Banjaluci da ide u bolnicu i da nas obavještava.

Zoran: Mene sve nekako više vuče da sam se ja vratio u Prijedor. A da me Radovan Obradović, penzionisani policajac, vozi u Banjaluku. Ili je od Mlađe Bosančića otac? Ili sam iz škole išao tamo u bolnicu? Iskreno, ne znam. Ne znam. Ali znam sto posto da me Radovan vozio jednom. A nema on mene šta voziti, nego dok je otac bio živ. Nema tu šta. Ili je on vozio mater? Mislim da me on vozio, sad kažem mene, možda je i Željko bio sa mnom, ja se ne sjećam više. Vjeruj mi, i ovo odmotavam film, nema teorije da bi’ ja sad znao detalje. Ne bi’ majke mi. Ne znam, jednostavno ne znam.

Željko: Desetog, kad se Ranka popodne vratila iz Banjaluke, odem u društvo /KUD „Dr Mladen Stojanović“/. Ne na probu, nego samo da se maknem iz kuće, da ne budem u kući. I kren’o kući, kasno je veče, i sad, kod ove banke, na Malom trgu, tu negdje, ide Mlađo Vokić, komšija. Poslali ga od kuće da ide po mene, da mi kaže. Malo čega poslije toga se sjećam.

Zoran: Tog desetog bio sam u Prijedoru. Bio vani. I krenem kući. I penjem se uz stepenice, u G1 mi živjeli. Znači, to se sjećam kao sada. Kako sam se peo na četvrti, ravno su vrata komšije našeg, Radovana Vokića. Vidim /Milutina/ Čađu. On je u to vrijeme bio neki rukovodilac u policiji. Kad je ugledao mene, samo je otvorio vrata i uletio u kuću. Pa tu, u Vokićevu, tog komšije. Ulazim u kuću, mater plače, njoj je javila strina Stojanka.

Ranka: I četvrtak, možda je bilo čak i deset sati uveče, ne znam tačno. A ovi iz policije su znali. I oni su… Dolazio je Čađo, dva puta, pred vrata. A nije imao hrabrosti da uđe, sam. Jer on je stanovao u istoj zgradi gde i mi, samo na drugom ulaz. Pa su njega obavijestili da on dođe. A on nije bio hrabar da uđe sam. I onda, dok je on tražio ko će s njim doći, ja sam saznala od strine, zvala me, i kad sam se ja rasplakala, onda su i ovi što su bili pred vratima ušli.

Željko: Znam da su sutradan dovezli oca i da je on bio tu noć u kući. I sutradan ujutru je sahrana krenula od naše zgrade do SUP-a. Tamo je držana počasna straža. Znam da je u jednom trenutku neko rekao da se izvinjava, da se prekida s izjavama saučešća, da se već uveliko kasni na komemoraciju.

Ranka: Komemorativna sjednica bila u sali RŽR-a. Govorio Brane Pećanac /jedan od dva ratna komandanta Šestog odreda specijalnih jedinica policije Republike Srpske/, on je poslije radio u diplomatiji. A na sahrani je govorio Radovan Kečan. Deda nije dao da zovemo popa. Deda slavu nije slavio kad je umro Tito.

Željko: Ružno neko vrijeme je bilo, znači, hladno, da l’ susnježica neka, nemam pojma. Ili je meni bilo hladno.

Zoran: Na dan sahrane sjećam se da je bilo hladno. I neko je čitao oproštajno pismo. Eto, da nisi spomenula Branu Pećanca, skroz sam na njega zaboravio. Poslije sam ga sreo, kad sam upisao Višu školu unutrašnjih poslova u Banjaluci, on radio kao profesor. Pa me prepoznao, pozdravili se, pitao sve i to. znaš kad bi’ ga se sjetio, ama, nikad.

Željko: Sjećam se rečenice: Šošu je srezalo po stomaku, ali operisali su oni to. Sjećam se, kad su ga dovezli u sanduku, ti ništa ne možeš prepoznati, kao da spava. Nigdje na licu ništa nema. Mislim, taj dio gornji, koji je bio otkriven, ništa. Ma, da ga je ostruga ogrebala, a kamoli da ima nekakvu ranu.

Zoran: Kako da ne, isti čovjek, k’o da je zasp’o. Sanduk bio u dnevnoj sobi, na malom stoliću onom, na četvrti sprat trebalo je unijeti to. Pokušavam se sjetiti uniforme u kojoj je tad bio. /A ti?/ Šta ja? /U čemu si ti bio na sahrani?/ Ja sam bio, ja mislim, u onoj školskoj uniformi. /Brat misli da si u svojoj školskoj bio, mama da si bio u očevoj uniformi, u njegovoj vindjakni i u njegovim čizmama?/ Nisam siguran, prije da sam nosio svoju, školsku.

/nastaviće se/

Porodica o Milenku Šormazu, u povodu 31. godišnjice pogibije na bihaćkom ratištu (2/2)

Razgovarala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com
ustupljeni foto

* * *

Milenko Šormaz bio je komandir čete posebne jedinice prijedorske policije, a njegov zamjenik Milutin Pecalj. U sastavu čete bila su tri voda. Prvim je komandovao Miroslav Kvočka, drugim Mirsolav Paraš, a trećim Mirko Stakić. Na Grabež odlaze 5. feburara. U sadejstvu sa Šestim odredom Specijalne brigade policije Dragana Lukača i izviđačima Šeste sanske brigade , 6. februara zauzimaju Barakovac koji sa još dva visa, Jezerska glava i Hasin vrh, čine kompleks Alibegovića kose. Dana 7. februara, pred samu noć, Lukačev odred probija dva rova na Hasinom vrhu i prijedorska četa se interventno diže da zaposjedne dostignuti položaj. Peti korpus 8. feburara u zoru kreće kontranapad. Na neprijateljskoj strani ostaju pripadnici drugog voda Miroslav Paraš /33/, Predrag Kalinić /30/, Željko Bulić /25/, Dragoslav Plavšić /25/, Mišel Nikić /23/, Draško Tramošljanin /22/ i Vojislav Kondić, te pripadnik prvog voda Darko Prlina /22/. Tijela sedmorice su naknadno razmijenjena. Do petrovačke bolnice isti dan prevezeno je svih pet ranjenih. Šormaz je podlegao povredama dva dana kasnije, a pripadnici prvog voda Mile Marčetić, Milan Đurić i Milosav Sabljić i pripadnik drugog voda Mladen Gavranović su preživjeli. Ranjen i zarobljen je Kondić, tada s nepune 24 godine, koji je razmijenjen nakon 77 dana zarobljeništva u bihaćkom zatvoru. Milosav Sabljić umro je prije tri godine.