Posljednji petak u maju, jutro, prije osam sati, zvoni telefon. Drugarice, bi li ti napisala tekst o našim maturantima? O čemu, šta je bilo? O tome i tome. Bi’. Javim ti se u četvrtak. Ako te do tada ne prođe bijes. Neće.
„Ja svake godine oplačem. Ali se izborim. Mi se uvijek izborimo“, kaže direktorica Javne ustanove Centar „Sunce“ Slađana Radaković.
Poslije silazim u učionicu u prizemlju. U prostoriji koju zovu mini kuhinjica dva dječaka i nastavnica Zorica. Vid ima 18 godina, krupan je, crn, kratko ošišan. Pred njim ispisana i iscrtana sveska. Pripremljen za razgovor, u jednom dahu izgovara: „Pa, eto bilo je fino na maturi, ali malo nam je bilo nezgodno zato što nama nisu postavili rampe na ulazu u hotel. Onda smo tu malo se, je li, malo smo se napatili, da kažem, ali eto, sreća, nismo puno, zato što je bilo naših nastavnika od bravara, pa, eto, tako da smo se nekako uspjeli popeti do stolova. Ali ja ipak mislim da to nije bilo toliko strašno, zato što smo mi imali svoje bravare. Ja sad završavam školu, ali mislim da bi bilo ubuduće fino da se pripaze malo invalidi, ovaj, zato što sve više invalida dolazi u našu školu, Centar ’Sunce’, pa, eto, ja malo više apelujem na sve vas koji ste tu, ja malo apelujem da se invalidi pripaze.“
Mi imali osam maturanata, nastavlja Radakovićeva. Sedam dječaka u srednoj i jednu djevojčicu u osnovnoj. Tražili saglasnot Grada, Ministarstva, roditelja i policije da može ta djevojčica ići. Jer Zakon ne dozvoljava da osnovci slave maturu u ugostiteljskim objektima. Kaže njena mama: „Ajoj, gdje moje da ne ide? Ona samo o maturi priča! Mi se za to spremamo čitavu godinu. Ona samo za to živi!“ Procedura čitava to bila. I dobijemo sve saglasnosti. Obavijestimo nadležne institucije. Nadamo da su i ostali ispoštovali procedure, kao i mi.
Evo Jasne. Jasna je starija od mene. Jasna, je l’ de da naša djeca nisu slavila maturu dok ja nisam došla? /Ne./ I bilo je objašnjenje da oni to odbijaju, da oni to neće. Ustvari, djeca su se stidjela jer nisu imala šta obući. Mi od tada njima plaćamo. Fotografi su mahom bježali. Nisu htjeli slikati jer kod naše djece nema para. Pa je to isto onda škola preuzela. Naša djeca ne plaćaju ništa. A isto hoće da budu sređena, da budu obučena. Mi to riješimo. Frizure, odjeću, nokte. Nekad smo imali razumijevanja od hotela, naplaćivali nam cijenu kao za osnovce, iako mi imamo i osnovnu i srednju.
Najgore je bilo jedne godine kad smo se s jednom školom dogovorili da s njima idemo u defileu. I sad, treba da se nađemo u dvorištu te škole. Jedva smo mi tamo došli, neke smo prevozom, neki su pješke, invalidska kolica, napatili se k’o Hristos. Mi tamo došli, oni nama pobjegli! Niđe nikog! ’Aj’, dobro. Prešli mi preko toga. A nas nema, gr’oto jada, onaj narod kad je nagrn’o, nema nas više u defileu, nema nas nigdje. Kad smo mi došli gore, zbibe nas u neki ćošak, tamo, da se ne vidimo. Kad smo i to, zadnjima nama jelo. Kad je to sve vidio i čuo, sindikalac nas častio cijelo veče.
Nije smisao da maturu organizujemo samo za nas. Prvo zivkamo da vidimo s kim ćemo. Onda zivkamo da ne budemo ni zadnji, a ni prvi u defileu, da bismo pripadali grupi, cjelini. Mi pristižemo, ne znamo gdje treba, nekako se izborimo. Oni naprijed požurili, ovi nazad usporili. A naša djeca, neko u kolicima, neko sa fizičkim smetnjama. To se napravio vakum između nas i njih, k’o da kugu imamo.
Bio je, na primjer, dječak koji je odbijao doći na maturu. Za defile ni da čuje. Govorio: joj, vidjeće me da sam u ’Suncu’. Kaže mu koleginica: dobro, evo, idem i ja, pa će i za mene neko reći: evo, ona je iz ’Sunca’. Kaže: pa, dobro, ali vi ste nastavnica. Poslije kaže: ala bi’ se ja pokaj’o da nisam šetao, da nisam bio na maturi. A jes’ mi bilo lijepo! Nastavio poslije i u školu dolaziti. Kažu mu, šta ćeš ti ovdje, ti si školu završio. Kaže: ja bi’ još godinu. E, to kad dočekaš, od đaka teškog, problematičnog, to je… A jedan ove godine, došao, jeo, otiš’o. Poslije večere, kaže, ’oću kući. I ubjeđuj ga, džaba. I otišao je. Mi njihovo uvažavamo. A sredio se, uredio se, ma tooo… Ne možeš ga prepoznati.
Ima kolega koji misle da smo mi povišeno senzibilni, da nas sve pogađa. Toliko smo osjetljivi da nas i ravnodušnost pogodi, razljuti, povrijedi, a možda nije sve za primiti lično i emotivno. Naša djeca
imaju ograničen emocionalni izraz. Primarno im je zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Oni to otvoreno pokazuju, ne kriju i ne mogu odglumiti emocije. Opuštena su, nemaju barijera, ne obaziru se na to
kakav će utisak ostaviti na druge. Nemaju sujetu. Na dan mature bude napeto. Sve drugačije izgleda nego što se u njihovom svakodnevnom životu dešava. I onda oni iščekuju, i nervozni su i radosni, imaju tremu, trepte.
A jedne godine mašinci uzeli našu djecu, pa da se slikaju zajedno, pa da časte, pa da plate, pa sve sa njima. Pa, aplauz kad izađu naši na podij. A jest to bilo dirljivo!
Sad, ove godine, znači, prozivaju jedne, prozivaju druge, pozdravljaju redom; naši k’o da ne postoje. Pa, ja onda muzici, pa kažem, molim vas, pozdravite i nas, i mi smo tu. Onda bude u redu to. Al’ taj podest. Kažem onom konobaru, pa čovječe, ko je ovo organizov’o, gdje ćete nas na podest? Vidiš li ti ova kolica? To je cijela muka, podići tog dječaka. Ako su djeca iz drugih škola dolje, zašto mi gore? Ne mogu, jadni, ni gledati. To su oni stolovi gdje obično muzika sjedi. Ne vidimo ni muziku, ni ništa. I onda kao da se iskupe, kaže prvima ćemo vam jelo poslužiti. E, jest, najbolje da nam je to kompenzacija.
Al’ mi i ove godine prvi na plesni podij. Ja i Dule Mandić, bečki valcer. Poslije krenu ona pjesma ’Moji su drugovi’ i uze nastavnica dijete u kolicima, i njega gura, i mi svi za njima, i onda ustadoše i drugi. Mi, vjeruj, zadnji iz hotela.
Slavile su se mature i ranije, ali ne sa drugim školama, dok ja nisam došla. Vidljiviji smo mnogo sada, nema događaja gdje nas nema. I radne kolege kažu da je dobro što smo uključeni u sve u šta su
uključene i druge škole. Možda te neke razlike više mi koji radimo s djecom osjećamo nego sama djeca. To su neke suptilne stvari koje djeca možda ni ne osjete. Al’ ni ne dam da osjete. Ne znam kako b’ to objasnila. Mi se nametnemo da njih nametnemo. Ne damo se za…avati.
/Vida su, onako velikog i teškog, snijeli u kolicima pred podijum za muziku. Pjevač mu dao mikrofon. Nastavnica pokazuje video snimak. Vid pjeva, diže ruke, pomjera glavu u ritmu muzike. Jednako
lijepo priča i za nepripremljeni dio razgovora./
Pa, ti, Vide, baš bio veseo?
Jesam! Baš nam je bilo fino.
Zašto?
Zato što je to naše veče, veče maturanata. Nekima je drago što se škola završava, nekima nije. Mom kolegi je drago. Volio je i on školu, ali njemu je drago zato što on kod kuće ima svojih poslova. Dok je
meni već žalije. Ja sam naučio sa svima biti dobar ovdje u školi, naučio sam sa drugarima družiti se i jako mi je fino u školi. I, eto, to je to.
Pa, šta si pjevao?
Krajišku muziku /smije se/. Fini su bili i pjevač i pjevačica. Slušali smo muziku, bila je fina muzika.
Bi l’ volio opet?
Uf! Каko da ne! /Širok osmijeh, glavu blago zabaci nazad, stisne oči, odmahuje glavom kao u nevjerici./ Kako da ne!
Katarina Panić – zamisli.ba