Spuštanjem cvijeća i vijenaca sa gradskog mosta u rijeku Sanu, u Prijedoru je obilježeno 26 godina od egzodusa Srba iz Sanskog Mosta. Kilometarske kolone bespomoćnog naroda na traktorima, mahom starijih ljudi i žena s djecom, prizori su koje ne zaboravljaju Prijedorčani koji su bili svjedoci rijeke izbjeglica iz Sanskog Mosta, niti Srbi koji su morali napustiti decenijama sticanu imovinu. Sretni su, kažu, da su, bježeći od muslimanskih snaga, izvukli živu glavu, ali ima i onih koji su tada izgubili svoje najmilije.

“Moj otac je došao u Gomjenicu i onda ga komšinica zamolila da se vrate i pokupe kukuruze i još neke stvari. Uradio je tako, međutim, dočekali su ga pred kućom i ubijen je na kućnom pragu. Stradala je i njegova rođena sestra, koja je imala 70 godina”, rekla je Borka Gnjatović.

O tim teškim sjećanjima na 1995. godinu, sa suzama u očima govori Aleksandar Stojković Piksi, sada poznato TV lice, a tada 23-godišnji mladić i pripadnik Šeste sanske brigade.

“Nije tačno da vrijeme donosi zaborav. Kako godine prolaze, sve je teže. Obnovili smo đedovinu u selu Kljevci, nismo dopustili da nam rodna kuća propadne. Međutim, to se ne može zaboraviti. Naši protivnici postigli su svoj cilj, da nas očiste sa tih prostora, a ono što zamjeram našem tadašnjem političkom i vojnom rukovodstvu je što su ćutali o padu tih 12 opština. A narod izginuo”, ističe Stojković.

Sjećanje na egzodus Srba iz Sanskog Mosta obilježava se na inicijativu Organizacije zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora. Sanjani su danas raseljeni po cijelom svijetu. Malobrojni Srbi koji su se vratili u Sanski Most, nemaju osnovne preduslove za normalan život kao što su putna infrastruktura, voda i struja. Riječ je uglavnom o starijem stanovništvu, kod kojeg je prevagnula ljubav prema rodnoj grudi. Prije rata, u Sanskom Mostu živjelo je oko 27.000 Srba. Prema nezvaničnim podacima, danas ih ima oko pet stotina.

kozarski.com