Slika prva
Sjedim nepomično i gledam kroz prozor. Zgrada preko puta je sumorno siva, baš kako izgledaju sve zgrade bolničkog bloka. Uvijek sam se pitala zašto je sve što je vezano za bolnicu sumorno sivo ili bezbojno. Doduše, ima i bijele boje, koja treba da asocira na svjetlost i optimizam, ali njemu nije mjesto ovdje.
Rekli su mi da je dijete muško, teško 3,580 grama i dugačko 55 centimetara. Odmah sam odahnula, dobro je. Onaj maleni četvorogodišnjak što me u kući strpljivo čeka, postao je stariji brat.
-Ali …, dodaje sestra, ima nekih problema sa disanjem pa ne znam kako ćemo …
-Nije mi jasno, kažem ja, kako kad je zaplakao i kada ste rekli da je sve u redu.
Moje pitanje ostade bez odgovora. Sestra ga je vješto izbjegla jer su je pozvali da se javi u susjednu sobu.
Čujem jauk. Porodilji iz susjedne sobe rečeno je da joj je beba umrla jer nema kiseonika za inkubator. Kroz glavu mi, kao bljesak munje, prolaze riječi koje mi je sestra maloprije saopštila.
Problemi sa disanjem… Ali… ne znam kako ćemo… Jaooo… Pa zar je moguće… Donesite mi da ga vidim, rekli ste da će biti dobro… Mrak …
Slika druga
Sjedim nepomično i gledam kroz prozor. Kiosk je mali, pretijesan za tjeskobu koju osjećam u duši i koja me guši. Moram da izađem napolje.
-Klupu ću nabaviti i staviti ispred kioska, da mogu da dišem taj kiseonik. Taj kiseonik kojeg nije bilo za mog dječaka, za tih dvanaest dječaka i djevojčica.
Zgrada preko puta je žute boje.Asocira me na pijesak na nekoj dalekoj plaži koju sam nekada sanjala. Šta mi preostaje drugo nego da sanjam jer kiosk ne donosi nikakve prihode, već samo gomilu dugova i noćne more. Zar ja nemam pravo da radim, da zaradim i da budem ravnopravni član ove zajednice. Ko je taj koji određuje ko ima to pravo, a ko ne?
Umjesto da sa dva sina sjedim negdje na pjeskovitoj plaži i uživam u suncu, ja danima, mjesecima i godinama odgovaram samoj sebi na pitanje, zašto? Zašto nije bilo kiseonika i ko mi je oduzeo drugog sina? Zašto nemam odgovore i na hiljadu drugih pitanja koje ni kao majka nigdje ne mogu da dobijem.
Slika treća
Sjedim nepomično i gledam kroz prozor. Pada snijeg, a više mu nije vrijeme. Zima odlazi i tek sada na kraju hoće da pokaže svoje pravo lice. Uzalud joj je jer sunce sve toplije grije kad se probije iza oblaka. Trebala bih da požurim, da ne kasnim na posao. Sada nije kao u kiosku i red mora da se poštuje. I treba. Poslije 22 godine dobila sam priliku da radim i da se konačno osjećam kao čovjek. Neko je ipak imao savjesti da kaže „njoj treba posao“ i omogućio mi da radim. Tugu ne mogu da izliječim, ali dobila sam novu vjeru u ljude da smo svi isti i da imamo prava na život. Na bolji život. A ko zna, možda stignem i do neke plaže da mi pogled puca na pučinu, a ne na bolničku zgradu ili susjedno dvorište. Rane zacijeliti nikad neće, što umjesto dva imam samo jednog sina. Nečijom krivicom… Ne krivim više nikog, samo se nadam. Gore ne može biti, samo bolje i ta nada nikad ugas`ti neće.
Autor: Snežana Tasić
Foto – ilustracija