Ustaški pokolj srpskih civila u Velikom Palančištu i Gornjem Jelovcu u oktobru 1942. jedan je od najstrašnijih primjera svirepog i planskog stradanja naroda u Potkozarju, a vjerovatno i na širim prostorima naseljenim srpskim narodom, ocijenila je viši kustos Muzeja Kozare u Prijedoru Vedrana Adamović.

“Bila je to kazna za neuspjeh ofanzive na Kozari ili odmazda za okršaj koji je bojna `Devčić` imala sa grupom partizana kod Jelovca, neočekivano, rano u zoru 26. jula 1942. godine kada je poginulo šest, ranjeno sedam, a nestao jedan ustaša te bojne”, rekla je Srni Adamovićeva, koja je master istorije, povodom 78 godina od pokolja.

Tim povodom Gradski odbor SUBNOR-a u Prijedoru organizuje u četvrtak u 11.00 časova pomen na groblju žrtava fašističkog terora Puharine u Velikom Palančištu.

Adamovićeva je autor knjige “Godine stradanja 1941/42” čiji izdavač je Muzej Kozare, a čije drugo izdanje je u pripremi.

Posebna vrijednost ovog rada jeste činjenica da o stradanjima srpskog življa u Potkozarju, osim ispovijesti svjedoka događaja i mještana sela, svjedoči i strana koja je počinila zločine, odnosno da su u najvećoj mjeri i korišteni izvori tadašnje vojne i civilne vlasti NDH.

Bitka na Kozari trajala je od polovine juna do polovine jula 1942. godine, ali se pokazalo da otpor na Kozari i dalje postoji i da partizanski pokret nije ugušen. Stoga su u avgustu i septembru okupatori organizovali akcije čišćenja terena o kojem Hrvatsko oružništvo u izvještaju od 13. oktobra 1942. godine konstatuje da moral vojske nije najbolji i da način čišćenja nije dao niti će dati vidljivih rezultata.

“Ovaj način traži mnogo žrtava sa naše strane, a ostaje bez trajnog uspjeha. Juriti partizane sa jedne strane na drugu beskorisna je stvar, a posljedica su toga popaljena sela i gradovi i ogromni broj izbjeglica, koje lutaju u svim pravcima, a u času kada im prehrana ne bude osigurana – što će sigurno uslijediti sa prvim snijegom – postaće i ova masa vrlo opasna u zaleđu… Sve dok partizani imaju slobodno zaleđe, neće se i ne može se postići nikakav veći uspjeh protiv njih”, navodi se u ovom izvještaju.

Već tri dana kasnije, 16. oktobra, formira se nova borbena grupa “Hofman” koja dobija zadatak da uništi partizanske grupe u rejonu Gornji Podgradci – Bosanska Dubica – Brdo – Prijedor – Kozarac.

“U izvještaju naslovljenom kao `Akcija u Kozari protiv odmetnika` saznajemo `da je započela akcija naše /ustaško-domobranske/ vojske protiv odmetnika, i to 19. oktobra 1942, a po govoru ljudi iz okolice Kozare izjavljuju da se jaka borba vodi /…/ tako da naša vojska prvog dana nije mogla ništa napredovati. U borbi protiv odmetnika nalazi se sa naše strane saveznička njemačka vojska, domobrani i ustaše”, piše Adamovićeva.

Ona konstatuje da se upravo sa ovom akcijom vremenski podudara zvjerski pokolj nad srpskim stanovnicima sela Veliko Palančište i Gornji Jelovac koji je trajao od 20 do 23. oktobra, a da se u izvještaju Zapovjedništva 3. oružničke pukovnije od 1. novembra 1942. navodi da se saznalo da su ustaše iz Prijedora noću 22/23. oktobara 1942. pobile mnogo stanovnika u selu Palančištu, bez razlike pola i starosti i da je broj žrtava i uzrok pokolja za sada nepoznat.

Autorka izdvaja svjedočenje jednog od preživjelih ovog strašnog pokolja, Milkana Mudrinića.

“Sjećam se dobro kako je u oktobru naišla nova ofanziva na Kozaru. Ustaše, crne i žute, kako smo ih po uniformi zvali, često su prolazili kroz selo… NJihov logor nalazio se kod groblja ispod Tubinovih kuća. Odatle su odlazili u patrole prema Kozari i kroz selo… Došle su ustaše u crnim odijelima. Rekli su nam: `Spremajte se da idete na fotografisanje radi dobijanja propusnica`”, navodi se u svjedočenju Mudrinića.

Zločin su dokumentovale i civilne vlasti. Kotarska oblast Prijedor već 28. oktobra izvještava o pokolju, navodeći da je kotarski predstojnik Sakib Uzunović zajedno sa bojnikom Haimom Antunom, zapovjednikom Pozadine – Zapad, i sa dvojicom seljana dan ranije obišao selo Palančište i zabilježio, između ostalog, i ovo:

“Naišli smo na dva mjesta gdje su ukopali ubijene, a koliko ih je poubijano – nije nam znao niko kazati točan broj, samo su nam rekli, da su rastavili na jednu stranu žene i djecu, a na drugu stranu muškarce i da su ih poubijali sjekirama i koljem. Neki vele, da ih je poubijano oko 300 osoba, a neki više”.

U dokumentima i njemačkih i oružničkih snaga zabilježeno je da se u nekoliko navrata vršilo otkopavanje grobnica i ispitivanje svjedoka u cilju istrage koju je vodila njemačka komanda u Prijedoru.

“U prvoj jami nađeno je 62 leša žena i djece, koja su bila ubijena sjekirama i noževima, a ni jedan leš nije ubijen od metaka. /…/ Dana 28. listopada 1942. izašla je ponovo obhodnja na lice mjesta, da se iskopa i druga jama u kojoj su žene i djeca, a naknadno će se po svoj prilici i treća jama u kojoj su muškarci iskapati”, stoji u izvještaju 3. oružničke pukovnije Oružnog krilnog zapovjedništva od 30. oktobra 1942.

Dokumenti svjedoče o sukobu njemačkih i ustaških vojnih struktura zbog njemačke istrage o stradanju civila, gdje su ustaše tvrdile da im je usmeno naloženo da “žurno likvidiraju zarobljenike”.

U zatvoru njemačke policije u Prijedoru nalazilo se “sedam vojničara pripadnika 2. satnije 8. ustaške djelatne bojne, i to: dojarnik Ilija Tomić, koji je odlikovan sa dva odlikovanja za hrabrost po Poglavniku. Nadalje, vojničari: Zvonko Murčić, Nikola Rimac, Refik Kartol, Dujo Mladina, Jure Brun i Jure Nujić“, čime su potvrđena imena počinilaca.

“Kako ustaše doživljavaju nedužni srpski narod potpuno je jasno iz žalbe zapovjedniku 8. ustaške djelatne bojne od 6. novembra 1942. u kome se kaže: `Satniče, molim Vas nastojte, da se dečki, što prije puste iz zatvora, zar je zločin uništiti neprijatelja Domovine svoje`”, piše Adamovićeva.

Prema njenim riječima, broj stradalih se razlikuje u nekoliko objavljenih radova.

“Marina LJubičić navodi 523 odrasle osobe i 263 djeteta, od čega u Velikom Palančištu 388 odraslih i 205 djece. Sreto Banović u svom svjedočenju 398 poklanih, od čega 363 iz sela Palančišta. Muzej žrtava genocida iz Beograda navodi 382 žrtve stradale u pokolju od 559 popisanih iz sela Veliko Palančište. Marinko Vučićević, jedan od osnivača Udruženja potomaka i poštovalaca civilnih žrtava rata 1941 – 1945. Veliko Palančište, u popisu koji je radio od vrata do vrata u Velikom Palančištu, navodi 464 civilne žrtve iz sela, od čega više od polovine čine maloljetna lica”, pojašnjava Adamovićeva.

Oba sela izgubila su blizu polovine svojih stanovnika tokom Drugog svjetskog rata. U Palančištu potpuno je ugašeno 26 porodica.

SRNA