Njoj, koja nikad u svom dugom životu nije nosila nakit, na 100. rođendan je Milorad Dodik došao na noge i poklonio joj zlatnu ogrlicu, a unuci i praunuci je proglasili princezom među bakama.

Sve je to baka Mara Kragulj iz sela Rakelići kod Prijedora pošteno zaslužila. Nedavno je u zdravlju i veselju, uz pjesmu i tortu, proslavila stoti rođendan i to dva puta: jednom u restoranu, zvanično, drugi put u kući svog nećaka Milana Rokvića, gdje danas živi. I to nije sve. Uskoro, kada iz inostranstva stigne rodbina, slijedi i treće rođendansko slavlje, u njenoj kući u zaseoku Kragulji. Na toj žurci bi mogao zapjevati i njen rođak Marinko Rokvić, koji zbog iznenadnih obaveza, na prva dva slavlja nije stigao.

Baka koja je hrabro zakoračila u 101. godinu života, još ne razmišlja o odlasku sa ovog svijeta. Naprotiv.

Ni korona joj ne može ništa

-Sad kad me zaobišla korona, kad sam pregurala i tu opasnost, nema nikakvog razloga da umirem – kaže baka Mara, smijući se veselo.

A njen život nije bio nimalo veseo. Nije ona Trnoružica, koja je mirno zaspala, pa se svježa i odmorna probudila nakon sto godina. Nije bilo u njenom životu prinčeva i balova. Ako ćemo već jezikom bajki, prije bi se reklo da je baka Mara Pepeljuga, ali bez zlatne cipelice: jedna (ne)obična balkanska Pepeljuga, koja se za sve što danas ima izborila teškim radom i dobročinstvom.

-Svi je volimo, a kako i ne bismo. Niko se u porodici nije oženio, udao, diplomirao, kupio kola ili napravio kuću, da baka Mara nije priskočila, novčanim prilogom i riječima podrške – kažu Marin nećak Milan i njegova supruga Snježana. Baka Mara skromno odgovara da je to normalno, porodica je preča od svega.

-Nisam imala svoje djece, moja kćerka jedinica, Mirjana, umrla je kao mala devojčica u Drgom svjetskom ratu, od neke ratne bolesti. Imala je, sirota, tri godine. Nećaci i njihova djeca su mi najbliži rod, red je da im pomažem. Neću valjda ono što sam zaradila ponijeti u grob – veli baka Mara.

Odbornica sa kuruzom na leđima

Baka, koja je nadživjela dvije države, pregurala dva rata i sahranila dva muža, radila je, kaže, otkad zna za sebe. Prvo, kao djevojčica. Rođena je 1920. kao najstarije od osmoro djece u seoskoj porodici. Valjalo je pomagati na njivi i u kući i čuvati braću i sestre. Bila je bistra curica, ali je otac nije dao u školu: nije bilo uslova za to, a u to doba niko nije ni mario da djevojke budu pismene.

Ipak, ona je bila partizanska odbornica, a potom i sobarica u jednom hotelu u Beču, gdje je zaradila penziju. Uz sve to i danas održava svoju kuću u Kraguljima, uzgaja cvijeće i povrće, plijevi, kopa. Kako kaže njen nećak, „mnoge bi se snajke, koje svoje cvjetnjake i bašte reklamiraju po Fejsbuku, mogle postidjeti baka Marinog kućišta“. Prvi put se udala u 18. godini za Uroša Vučenovića. Uroš je, priča ponosno njegova udovica, bio „prvi partizan na Topića brdu“, a ona, mlada seljanka, partizanska odbornica.

-Nije to bilo kao ovo sad, našminkaj se, udesi, pa u skupštinu. Ja sam svako jutro zorom ispekla četiri kuruze, pa to na leđa i nosi u šumu partizanima, takav je bio zadatak narodne odbornice – veli baka Mara. Suprug joj je poginuo u partizanima, kao i jedan od petorice njene braće, a tih ratnih godina zadesila ju je i najveća tragedija: smrt kćerke jedinice. Ipak, ništa je nije slomilo.

-Bila sam ponosna, iako sam, sa svojom curicom, znala zanoćiti u polju, na ovčjoj kožici, da nas neprijatelji ne bi uhvatili na spavanju – sjeća se baka Mara.

Od muževe švaleracije pobjegla u Beč

Ipak, jednom su je uhvatili, i to četnici, ali ona se nije dala.

-Oni me tuku, ja pjevam o partizanima i Titu. Ubili su boga u meni, jedva sam živu glavu izvukla – kaže baka Mara. Mnogo godina kasnije, kad je radila kao sobarica u Beču, gazdarica hotela joj je rekla da sve spremi tip top, jer „dolaze Englezi“.

-Kad su ti „Englezi“ stigli, ja čujem, govore srpski. Malo naćulim uši, kad ono, kakvi Englezi, jadna ti majka, bili su to četnici emigranti. Ćutala sam kao riba, da su znali da im partizanka sprema krevete, ko zna kako bi to završilo – veli baka Mara.

U Beč je pristigla u već zrelim godinama, imala je punih 45. kada je postala gastarbajterka. Natjerala ju je muka, ali sada je na tome zahvalna svom drugom mužu, pokojnom Mladenu Kragulju. Mladen je bio ratni invalid, bolestan čovjek, pazila ga je i njegovala, kuću kućila, imanje obrađivala, a on – preko plota, pa kod komšinice.
-Nisam mogla da trpim njegovu švaleraciju i ja put pod noge, pa u Beč. Prvo sam radila u jednoj firmi u vešeraju, od šest ujutru do šest naveče, ruke bole, leđa pucaju, ali moraš izdržati. Kad sam prešla u hotel za sobaricu, kao da mi je Bog nebo otvorio. Bio je to gospodski posao – kaže baka Mara.

U Beču su je svi voljeli. Jedna komšinica, Austrijanka, po njoj je svojoj unuci dala ime Mara. Dok su trajali ratovi devedestih, Austrijaci su pazili da je neko zlonamjeran ne napadne, zato što je Srpkinja. Molili su je da ostane s njima do posljednjeg dana i govorili „ovo je tvoja kuća, ti ćeš sa nama i u grob.“ I baka Mara je ostala, ono ne baš do kraja, ali kući u Rakeliće se iz Beča vlatila tek prije tri i po godine, kad je već bila zagazila u 97. godinu.

-Do tada je po Beču radila, koliko je mogla, iako je bila u penziji, a trčala je skoro svakog vikenda ovamo, da održava imanje. Jedva smo je nagovorili da se vrati, nije red da se muči pod starost – kaže njen nećak Milan i dodaje da baka Mara i danas sama obavlja ličnu higijenu, održava dvorište i kuću, samo joj je malo teško da sama sprema hranu, ipak su je stigle godine.

Pravi život počinje poslije stote

Baka Mara ne krije da joj život nije bio lak, ali se ni ne žali. Ipak, kad je pitate kada joj je u životu bilo najbolje, kao iz topa odgovara: sada, kad sam napunila stotu.

-Svi mi vole, svi me paze, imam ova moja dva krila, mog Milana i Snježanu i njihov djecu, da sam kraljica ne bih imala ovakav tretman – kaže baka Mara.

Na pitanje kako doživjeti stotu, spremno odgovara da ne treba činiti zlo, niti previše piti i jesti masno. Malo rakijice, za na vrh jezika, nije na odmet, ali više od toga škodi, tvrdi baka Mara, koja je svom pokojnom suprugu kupila dva rakijska kotla, pa i danas ima u ostavi rakije stare po 40 godina. Inače, više voli popiti čašu limun piva i pojesti nešto lagano, a kad ima goste uopšte ne jede, da se ne bi ubrljala. I danas voli da se lijepo obuče i dotjera.

Kruna za najbolju baku

Baka Mara je bila i misica, i to u 83. godini života, kada je na izboru za najljepšu baku, u konkurenciji i po 30 godina mlađih žena, ponijela lentu kao „mis vitalnosti“. Krunu je dobila 17 godina kasnije, od svojih unuka i praunuka, kao poklon za stoti rođendan.

-Kad sam rekla da je to pretjerano, moja unuka Duška kaže: ćuti, bako, zaslužila si ti i višer od ovog, kad bih ja vidjela Ameriku, da mi nije bilo tebe i tvojih para” – kaže baka Mara. Njeni rođaci kažu da je ona „najskromnija među princezama“, toliko stroga prema sebi da skoro ništa ne jede i ne pije i najmanje troši na sebe.

Kako je nepismena Kozarčanka prevarila Austrijance

Baka Mara priča da je, iako već zrela žena, kad je iz svog Potkozarje otišla u Beč bila nepismena, pa ju je gazdarica u hotelu prevarila i prijavila je na pola radnog vremena, iako je radila danonoćno.

-Zbog toga mi je penzija bila mala, ali na kraju je ispalo da sam ipak ja prevarila Austrijance, jer živim toliko dugo da već 36 godina primam penziju – veli baka Mara.

EuroBlic-srpskainfo.com