Jedini šeširdžija na području Prijedora Petar Vujanović (82) raznovrsne kape izrađuje više od 25 godina.

Za Srpskainfo priča da trenutno ima više od stotinu sašivenih kapa i šešira čiju vrijednost procjenjuje na 2.000 maraka.

– Imam sašivene ruske kape i šubare. Njih niko u Prijedoru ne izrađuje osim mene, a možda ni i u Banjaluci. Imam kape zvane “mice”, ljetne s mrežicama, radne kape, lenjinke, šešire, šajkače i razne šubare – priča Vujanović.

Dodaje da na kape “lenjinke” daje 10 godina garancije.

– Važno mi je da bude pravi kvalitet štofa i kvalitetna izrada svih kapa. Prodajem ih najčešće po cijeni od 7 do 10 KM, ali i za 5 maraka. Međutim, u posljednje tri godine skoro ništa nisam prodao. Zimus sam, eto, dvije kape prodao – priča Vujanović.

Slaba kupovna moć

Smatra da je za rijetku prodaju kapa odgovorna slaba kupovna moć ljudi.

– Loša je ekonomska situacija. Penzije su male; moja je tako malena da me je stid reći koliko iznosi. Ranije su se i kupovale kape. Sada ih ima i u kineskim radnjama, ali ti modeli ne odgovaraju našim ljudima – tvrdi Vujanović.

Priča da je nakon osnovne škole završio smjer za krojača u prijedorskoj Školi učenika u privredi.

– Završio sam školu za krojača teške konfekcije odnosno odjeće koja se šije po mjeri. Odmah, 1957. sam se zaposlio u “Pobjedi”, koja je kasnije postala “Borac”. Radio sam kratko i u Srbiji. Otvorio sam svoju krojačku radnju 1973. godine – priča Vujanović.

Navodi da je u svojoj krojačkoj radnji obučavao učenike, ali da je posljednjeg učenika imao prije 42 godine. Ističe da niko više ne želi da uči zanat za krojača te da i sada ima želju da prenese svoje vještine na mlađe generacije.

Ranjen kao dijete

Vujanović je godinama prodavao šešire i kape u centru Prijedora pored “Tržnice”.

– Sada odem rijetko, i to prvenstveno da kupim domaće mlijeko i popričam s ljudima. Slabo šta prodam – kaže on.

Vujanović je inače i invalid te za odlazak do grada koristi invalidska kolica. Priča da se zbog svog invaliditeta namučio kao dijete, ali da to nije bila prepreka za rad i uspjeh u životu. Ranjen je u Drugom svjetkom ratu, kada je imao četiri godine.

– Čuvao sam stoku s bratom na Pašincu 1942. Pala je granata, čiji me geler pogodio u koljeno, pa mi je ta noga ostala kraća – priča Vujanović.
Dodaje da mu se rana na nozi inficirala te da je više od dvije godine trajala borba da sačuva nogu i život.

– Tri mjeseca nakon što sam ranjen umrla mi je majka, a otac je bio u ropstvu. Sestra i tetka su me nosile u pet sela kod travara i svi su rekli da ću umrijeti. Tri puta su mi svijeću palili i onda se neko sjetio da rasijeku ježa i stave preko moje rane. Crvi su prešli u svježe meso ježa i tako me to spaslo – prisjeća se Vujanović.

Zbijeg

Navodi da ga je starija sestra nosila i čuvala tokom zbijega na Kozari.

– Našla su nas tri njemačka vojnika, ali naišao je njemački doktor, uhvatio me i dao mi neku injekciju zbog moje ranjene noge. Vjerovatno nam je taj doktor spasao živote – smatra Vujanović.

Prisjeća se da mu je otac napravio štake nakon što se vratio iz ropstva. Dodaje da ga je maćeha othranila i da mu je to bila druga majka. Navodi da teškog posla nije bio pošteđen iako je iamo kraću nogu, te da je sa ocem išao i na njive.

– Samo kada se sjetim kako me je konj nosao po oranju, ali raditi se moralo. Na štakama sam išao i u školu. Operisan sam 1956. u Sarajevu i noga mi je produžena tri centimetra. To je bilo najviše produženje u BiH prije rata. Nakon produženja ta noga je ostala kraća 22 centimetra od druge – kaže on.

Uvijek bio nemiran

Dodaje da je naredne godine zauvijek ostavio štake te počeo da hoda uz pomoć ortopedskih cipela.

– Uvijek sam bio nemiran bez obzira na štake i kraću nogu. Otac mi je govorio da bih ja ostao bez glave da nisam ostao bez noge, jer sam toliko bio nemiran – priča uz osmijeh ovaj veseli starac.

Zaključuje da ne voli da priča o lošim stvarima te da uvijek bira dobro raspoloženo društvo i vesele teme.

Traži ženu koja bi mu pomogla

Petru Vujanoviću je prije godinu dana umrla žena. O njemu brinu dvije kćerke koje žive u blizini, ali nedavno je Petar dao oglas u kojem traži pomoć.

– Tražim stariju ženu kojoj bih dao besplatno da koristi stan pored moje kuće, a zauzvrat da mi skuva i pomogne – kaže on.

Navodi da nema namjeru da se ponovo ženi te da mu je samo potrebna pomoć u kućnim poslovima.

EuroBlic-srpskainfo.com

Povezane vijesti

Kolekcionar Aleksandar Savić iz Prijedora sakupio ... Sakupljanje dresova sportskih klubova hobi je kojim se bavi veliki broj ljubitelja sporta širom svijeta. Јedan od najpoznatijih kolekcionara u Srpskoj...
“Team Reducirung” iz Prijedora uručio ... Dejana Zorića (11) iz Donjih Agića kod Novog Grada čija je životna priča dirnula čitavu naciju, svakodnevno obilaze dobri ljudi. Dobri ljudi iz pri...
Pomoć za Dejana Zorića stiže sa svih strana: Human... Da je priča o dječaku Dejanu Zoriću iz Donjih Agića kod Novog Grada ujedinila brojne ljude iz svih krajeva govori i primjer humanih ljudi iz Hrvatske ...
Prijedorčanin Edin Sadiković Edo prošao u drugi kr... Edin Sadiković iz Prijedora koji živi u Sent Luisu - Sjedinjene Američke Države, učesnik je muzičkog takmičenja "Nikad nije kasno". Bio je dugogodi...
Jedinstvena porodica Badnjević iz Prijedora: Od na... Punih pedeset godina Ernest Badnjević iz Prijedora je u izviđačima, a prvi put je u izviđački svijet zakoračio davne 1969. godine kao mališan. Od svoj...
Halid Muslimović otvoreno o skandalima u čijem je ... - Čekam da se ovaj cirkus završi, ovaj „Muppet Show“, da se riješim toga, da stavim tačku – govori Halid Muslimović na samom početku razgovora za „Dne...
Održan humanitarni koncert: Uskoro početak izgradn... U Novom Gradu održan je humanitarni koncert za pomoć porodici Zorić iz Donjih Agića. Priča o jedanaestogodišnjem Dejanu Zoriću koji želi novu kuću jer...
Priča o selu Koprivna kod Oštre Luke koje je nakna... Prošle su 24 godine, od kako je, nakon troipogodišnjeg građanskog rata, 21. novembra 1995, u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu, parafiran ...