LJiljana Mikanović iz Busnova, za posljednjih 40 godina, koliko se bavi izradom rukotvorina, uradila je na stotine metara prostirki, isto toliko vezenih peškira, stolnjaka i miljea…
U staroj kući, LJiljana i danas, na natri staroj preko 70 godina, tka prnje i torbe. Ovaj posao je opušta, a ponešto i zaradi.
– Natru sam naslijedila od svekrve, koja ju je, takođe, dobila od svoje svekrve. I danas funkcioniše kao prije trideset i više godina, kada sam ja došla u ovu kuću – priča nam LJiljana, pokazujući svoje brojne radove. Za uspomenu joj je ostao i svekrvin djevojački sanduk koji je donijela u Mikanoviće još davne 1947. godine. I danas se u njemu drže tkane torbe, čaršafi, stolnjaci i vezene marame. Potražnja za starinama je, još uvijek, dobra, veli LJiljana.
– Traže se prnje za prekrivače ili pod. Za svadbe kupuju se vezene marame, a tkana torba, uglavnom, kao suvenir – pojašnjava ova domaćica, dodajući da je na tkanim predmetima, svojevremeno, solidno zarađivala.
– Bilo je to u vrijeme kada sam školovala djecu. Nekako je tada protutnjao i rat, a ja sam, prodajući otkane prnje, zarađivala dovoljno da mogu djeci kupiti odjeću i obuću. U to vrijeme sam puno radila za natrom, ali sam sve prodavala jeftino, samo neka ide. Danas više tako ne radim. Čovjek mora cijeniti svoj posao i trud, jer nije lako po dva sata sjediti za ovom spravom i raditi na njoj – priča LJiljana.
Umijeće tkanja u njenom selu poznato je još nekolicini žena. Ranije ih je bilo više, ali su umrle, a mlađe nisu nastavile tradiciju.
– Šta da kažem? Ni ja svoju kćerku nisam učila. Ona je bila više zainteresovana za školu, a ja je nisam opterećivala ovim, što ne znači da jednog dana neće naučiti tkanje – priča Mikanovićeva koja je, zahvaljujući sestri iz Slovenije, uvijek nabavljala kvalitetnu sirovinu, predivo i platna ili, kako to neki nazivaju, krpare za tkanje.
LJiljana je poklanjala mnogo svojih proizvoda. LJudi se zainteresuju za neki predmet, a ona im ga daruje. Pokušavala je sabrati sve svoje radove i došla do zaključka da je otkala preko kilometar prnji, izvezla više od stotinu torbi, preko dvije stotine peškira, isheklala na desetine stolnjaka i izradila isto toliko raznoraznih miljea.
– Kada bih sve to skupila, ne bi moglo stati u ovu sobu – priča ova vrijedna domaćica u čijoj kući se nalaze i mnogobrojni stari predmeti poput sofre, grebena, naćvi, drvenih posuda i drugih antikviteta koje ljubomorno čuva od zaborava.
NASLIJEĐE OD SVEKRVE
Natru je naslijedila od svekrve, koja ju je, takođe, dobila od svoje svekrve. I danas natra služi jednako dobro, kao i prije gotovo četiri decenije, kada je LJiljana došla u kuću. Za uspomenu ima i svekrvin djevojački sanduk koji je donijela u Mikanoviće još davne 1947. godine.
Kozarski vjesnik