Iz Banjaluke me ispraća mećava, Kozara i Potkozarje me dočekuju okupani suncem i tankim slojem snijega. U Omarskoj, ispred kafića “Grand”, upoznajem se sa mojim domaćinom Radovanom Mikanovićem, seoskim knezom iz susjedne Marićke, na čiji poziv sam došao u prijedorski kraj.

Neke zgrade u Omarskoj, velikom potkozarskom selu, još uvek su izlijepljene plakatima od posljednjih parlamentarnih izbora. Najviše je onih na kojima su Milorad Dodik i Marko Pavić. SNSD i DNS. Koalicioni partneri u prošloj i ovoj vladi. S tim što se nakon ovih izbora Dodik svom najvjernijem političkom savezniku odužio tako što mu je pocijepao stranku i oteo mu nekoliko narodnih poslanika. Po srpski.

Na putu ka Marićki prolazimo pored niza brda koja su napravljena od ostataka rude iskopane iz rudnika Lјubija. Zastajemo da fotografišem crkvu u Gradini, posvećenu Pokrovu presvete Bogorodice. U porti crkve sjede dvojica starijih mještana. Ispred njih flaša i čaše. Jedni drugima nazivamo boga. Zovu na rakiju. Objašnjavamo da žurimo, ali ne prihvataju odbijanje.

– Đe čovek iz Srbije da ovdje dođe i ode a da ne popije rakiju? Zemljače, to kod nas ne može.

Pijemo po jednu s nogu i nastavljamo put. Ispred nas tri Marićke. Gornja, Srednja i Donja. Desetak kilometara kuća razasutih po blagim brežuljcima, koji su prošarani šumom i živicama. Najviše je hrasta i graba.

Mjesna zajednica sastavljena od tri Marićke i Krivaje ima 1.880 stanovnika. A rat ih je dočekalo 2.600. Marići, Mikanovići, Vulete, Ćirići, Živanovići, Radići, Rastoke, Miodragovići, Stojnići, Vučenovići, Kvočke, Dojčinovići, Stakići…Kao i u većini srpskih sela najviše domaćinstava slavi Jovanjdan, Nikoljdan i Đurđevdan.

U Drugom svjetskom ratu selo je bilo naklonjeno četnicima. Ratovalo je pod komandom vojvode Uroša Drenovića. Partizani ga optužuju da je sarađivao sa Švabama i ustašama, potomci četnika tvrde da je na taj način ovaj kraj sačuvao od još većeg stradanja.

Što zbog ustaških zločina, što zbog poraza i izgibije četnika, selo je iz rata izašlo obezglavljeno. A onda decenijama poslije njegovog završetka plaćalo cijenu što nije prihvatilo komunizam i zvijezdu petokraku. Prvi asfalt u ovo veliko selo stigao tek 2001. u vrijeme kada je Prijedorčanin Marko Pavić bio ministar u Banjaluci. Prolazimo kraj kuće Milomira Stakića. Ratni predsjednik Prijedora. Haški tribunal je presudio da je počinio ratne zločine. Kaznu izdržava u Alzasu u Francuskoj.

– Svaki pošteni musliman će vam reći da Milomir nije počinio nikakav ratni zločin. Ubijali su drugi. A on je, kad je već optužen, preuzeo krivicu. Smatrao je da je bolje da strada on sam i njegova porodica, nego desetine drugih. I u Tribunalu znaju da on nije kriv. Cijeneći to što štiti druge Srbe predsjednik tog lažnog suda Teodor Meron mu je jednom rekao: “Kada bih mogao da biram prijatelja, izabrao bih vas”. Eto, Naser Orić je na slobodi, Stakić u zatvoru.

Kao i uvijek u Potkozarju kada su tema rat i zločini, priča pređe i na Drugi svetski rat. Bilo bi čudo da je drugačije. Ustaše su na Kozari, Prijedoru, Dubici, Sanskom Mostu i okolnim mjestima ubile više od 100.000 Srba. Uglavnom žena i djece. Čitaoče, ne 100.000 pilića, već 100.000 Srba. Živih duša.

– Većina Hrvata se ponašala poput zvijeri. Ali bilo je i među ustašama ljudi. Jednog dana došli Hrvati iz Sasne, to je kod Busnova, u Marićku, pozvali muškarce u centar sela, odveli na Grmeč i bacili u jamu. I moj deda Jovan Brezičanin je bio krenuo da se odazove. Međutim, spasao ga je je jedan od ustaša, Mitar Strehajluk. Rekao mu je da se ne odaziva, već da bježi, jer će svi biti ubijeni. Kako je deda bio uporan da se odazove na poziv vlasti, jer se plašio posljedica, Mitar ga je udarcem u glavu onesvijestio i spasao mu glavu. Spasao je još neke ljude.

Taman se ja oduševio pričom, drago mi je da se i među Hrvatima u Potkozarju našlo tako plemenitih ljudi, kad Radovan, kao da zna o čemu razmišljam, dodade da Mitar Strehajluk ustvari i nije bio pravi Hrvat već – Ukrajinac.

Dok me moj domaćin upoznaje sa ratnom istorijom sela nailazimo na prostranu livadu na kojoj mirno pasu tri srne. Izlazim iz automobila da ih slikam. Pravim dva snimka i razmišljam kako bi bilo lijepo da ih uslikam dok trče. Nekoliko trenutaka kasnije one dižu glave, primjećuju nas i počinju da bježe. Jedna za drugom, na rastojanju od nekoliko metara, preko ravne livade. Božanstven prizor. Slikam. Kada su srne zamakle u šumu vidim da sam pritiskao pogrešnu „ikonicu“ na mobilnom telefonu. Glasno se ljutim na sebe, a Radovan me teši.

-Ne brini bolan, ja ću ih slikati i poslati ti. Viđam ih svakog jutra. Bude ih i po 10-15. Sve manje bježe od ljudi. U kraju su se pojavili šakali, pa srne spas traže prilazeći kućama. Ljudi im ostavljaju i sijeno, pa ih i to privlači selu.

U Gornjoj Marićki zastajemo pred školom koja nosi Njegoševo ime. Pohađa je 60-70 đaka. Nalazi se u zgradi nekadašnje austro-ugarske kasarne. Kraj škole spomenik borcima VRS iz ove „trećine“ Marićke, koji su u posljednjem ratu kao pripadnici krajiških brigada položili život na nekom od krajiških i posavskih ratišta.

Postoje spomenici i u druge dvije Marićke. Za Republiku Srpsku život je dalo 26 boraca iz ovog kraja, najviše ih je palo na ratištu kod Gračaca, braneći Koridor u Posavini. Borili su se u sastavu43. prijedorske i 5. kozaračke brigade.

Nedaleko od Doma kulture u Srednjoj Marićki prolazimo kraj manje crkve. Moj domaćin kaže da je u pitanju ukrajinska crkva. U Marićki ima desetak mještana čiji su preci došli iz Ukrajine. Nekada ih je bilo više, asimilovali se ili raselili. Kao i Srbi.

Poslije nekoliko stotina metara stižemo do pravoslavne crkve. Crkva brvnara posvećena Svetom proroku Iliji. Prelijepa, skladna građevina. Podignuta je 1870. godine. Predanje kaže da je neki mještanin Stanko išao u Carigrad da od sultana izmoli dozvolu za njenu izgradnju. Ispred crkve spomen ploča sa imenima i slikama boraca VRS iz posljednjeg rata. U porti spomenik Jovanu Raškoviću.

-Otkud ovdje spomenik Raškoviću?

-U ovoj porti je 1990. godine održan zbor na kojem je osnovana Srpska demokratska stranka. On je bio glavni gost i govornik. Narod ga je volio. Zato smo mu podigli spomenik.

Nedaleko od crkve ogroman hrast lužnjak. Stablo mu pri dnu raspuklo. Ulazim u šupljinu. Prava mala prostorija. Zlu ne trebalo u njoj bi čovjek mogao da stanuje. Ima mjesta da se nagura desetak ljudi. Obišao sam mnoge krajeve i prepješačio mnoge šume, ali nikad nisam vidio drvo koje me je kao ovaj hrast, koji šest vijekova prkosi ljutim krajiškim vjetrovima i munjama, više podsjetilo na čovjeka. A njegove sasušene grane na staračke ruke nekog gorštaka polomljene u nadgornjavanju sa olujama i svakojakim vaktom i zemanom.

Dok sam ushićen prizorom posmatrao izbrazdanu koru, razmišljao sam šta je sve doživjela i preživjela i o čemu bi sve ovo sveto drvo moglo da posvjedoči. O koliko ratova i buna, o koliko vojski, stradanja i junaštava, o koliko srečnih i nesrećnih ljubavi. Zapamtilo je i nadživelo sedam “carstava”: Austriju, Ugarsku, Osmansko carstvo, Austro-Ugarsku, NDH i dve Jugoslavije, a sada svjedoči o svakodnevnici BiH i Republike Srpske.

Stručnjaci su mišljenja da je ovo veličanstveno drvo staro najmanje šest vijekova. Za vijekove ne znam ali za obim stabla znam. Mjerio sam dva puta i oba puta izmjerio dvadeset i dva koraka normalnog hoda. Nedaleko od hrasta na vjetru šumori ogroman gaj izuzetno visokih hrastova. Kao i svaki pravi domaćin Radovan me vozi i do svoje kuće. Na ulazu u sokak tabla sa natpisom “Ulica složne braće Mikanović”.

-Malo se šalimo. Moj otac Milorad je imao dva brata, ja takođe. Nekom će zvučati hvalisavo, ali nadaleko smo čuveni po tome kako se dobro slažemo. Zato smo stavili ovu tablu. Neki se razmeću bogatstvom, drugi karijerama a mi bratskom slogom.

Put u ovom dijelu Marićke nije asfaltiran. Očekuju da će se to dogoditi ove godine. Ako politika što ne pokvari.
Posjetili smo i izvor termalne vode. Rudnik Lјubija 1984. tražio nova ležišta željeza a našao toplu vodu, čija je stalna temperatura 18 stepeni.

-Moja majka je nosila naočale. Zaštitne, sa dioptrijom. Umivala se ovdje i sad ne nosi naočale. Kažu da je ovo najkvalitetnija termalna voda u ovom dijelu Bosne i da baš zato ti banjski i zdravstveni lobiji ne daju da se ovde otvori banja. Jer ako je naprave, sve ostale će biti zatvorene.

Na odlasku izlazimo na jedan brežuljak. Vidik prelijep. Ne zna se šta je ljepše: pogled na Marićku, na obližnji Prijedor, na suncem okupanu Kozaru ili na Grmeč Branka Ćopića i njegove male iz Bosanske Krupe, iznad kojeg su se u daljini nagomilali krupni i tamni oblaci, pa djeluje namrgođeno, kao da se na nekog naljutio. Ko zna, možda se planina poželjela Srba? Koji tuguju u progonstvu, dok njihova opustjela podgrmečka sela nestaju u korovu.

Srbijadanas.com

Povezane vijesti

Udruženje “Optimisti” Prijedor: Od dec... Grad Prijedor dodijelio je prijedorskom Udruženju građana "Optimisti" nove prostorije u kojima će socijalno najugroženijim licima, osim javne kuhinje,...
Zaljubljena obožavateljka na Halida Muslimovića po... Najuticajniji australijski portal 9News piše da je državljanka BiH Sonja Bašić, s adresom stanovanja u Australiji, rekla da je na folk pjevača Halida ...
Prijedor: Svečano obilježen Međunarodni dan žena n... Međunarodni dan žena na selu danas je obilježen u prijedorskoj regiji. Svečana manifestacija održana je u područnoj školi “Petar Kočić” u Gornjim Orlo...
Prijedorčanin Elvis Džaferagić dobitnik stana u na... Djevojka Jelena i ja smo podstanari već četiri godine i sigurno ćemo se preseliti u Banjaluku, konačno imamo uslove za osnivanje porodice. Presrećan s...
Prijedor-Djeca bez roditeljskog staranja: Novim za... Neophodna su zakonska rješenja kojima bi se omogućilo jednostavnije osamostaljivanje djece bez roditeljskog staranja nakon završetka školovanja i napu...
Halid Muslimović ostaje bez hotela: Pjevaču prodaj... Halid Muslimović, koji skoro 30 godina odbija da Erminu Elezoviću isplati 32.000 eura, uspio je dva puta da izbjegne prinudnu aukcijsku prodaju svoje ...
Prinova kod Muslimovića: Halid u januaru postaje d... Halid Muslimović postao je svekar, a, kako saznajemo, vrlo skoro i dedo. Naime, njegov sin Enis je nedavno u svoju porodičnu kuću u Prijedoru dove...
Centar “Sunce” Prijedor: Nova banka po... Predstavnici banjalučke Nove banke uručili su u Prijedoru računarsku opremu ovdašnjem Centru "Sunce" u kojem osnovnu i srednju školu pohađaju djeca sa...