Ovčari s Manjače, u pratnji brojnog stada, mjesec i po dana pješačili su do Prijedora. Tokom puta, u potrazi za ispašom, prati ih kiša, led i snijeg, ali i tada žive i spavaju pod otvorenim nebom.
Nomadski život, kaže ovčar Goran Mačkić iz Stričića na Manjači, naslijedio je od oca.
Njemu je ovo trinaesta zima kako spava pod vedrim nebom i u potrazi za ispašom prati svojih 650 ovaca.
Dnevno znaju preći i po nekoliko kilometara. Od kuće, gdje ga čeka porodica i imanje, krenuo je u oktobru.
Zdravlje čuva toplom odjećom i domaćom hranom, a spava u šatoru.
Pokoju ovcu prodaju usput, telefone pune u automobilu, a gdje god dođu, kažu, dočeka ih gostoprimstvo našeg naroda.
Iako je pao snijeg, ovce se snalaze za ispašu.
“Nije težak snijeg, trave ima, a ako padne jači onda moramo da ih hranimo, dajemo kukuruze i sijeno, tako da budemo na mjestu”, priča Mačkić.
U potrazi za poslom, među čobanima, ima i mladića, poput Sretka Savića, kome je ovo prva zima pod vedrim nebom.
Stado čuvaju dva vjerna psa, a uveče se postavlja takozvani “strujni tor”. Stvari im nosi pet magaraca.
A nakon ispaše na prijedorskim njivama, ovčari kreću na još jedan krug duž potkozarskih sela.
Kući će, kažu, stići krajem aprila. Tvrde, posao se isplati, jer ovako izdržavaju porodice, iako, cijena zna biti prevelika.
RTRS