Prijedorčanin Vlado Grublješić, najstariji aktivni planinar u Republici Srpskoj koji je u julu proslavio 90. rođendan, poručuje ljudima da ne sjede kod kuće i da se što više kreću i budu u prirodi.

– Treba održavati kondiciju, stalno biti u pokretu, hodati, šetati i kretati se u zdravoj sredini – po planinama, šumama i slično. Treba se i zdravo hraniti sa dosta voća i povrća, ali i biti sa dobrim ljudima – kaže Grublješić za SrpskaCafe.

Vlado, koji se planinarenjem bavi više od šest decenija, kaže da ovdašnji ljudi imaju sreću što žive ispod Kozare i platoa Mrakovica koji su puni kiseonika.

– Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tamo je bilo 36 vikendica i vila od Prijedorčana i naših ljudi iz Beograda. To je bila vazdušna banja u koju su na oporavak upućivani ljudi poslije Drugog svjetskog. Ja sam vikendom uvijek na Kozari – kaže naš sagovornik.

Na pitanje kako je uprkos godinama i dalje vitalan, Grublješić navodi da tu možda i ima genetike s obzirom da je njegova majka živjela 88 godina.

-Ipak, ponavljam, treba održavati kondiciju – poručuje Vlado.

Kaže da je član Planinarskog društva Klekovača Prijedor postao 1958. godine.

– Druženje sa planinarima i planinom je nešto izvanredno i to mi je u životu najljepše – ističe Grublješić.

Kolege iz Planinarskog društva Klekovača kažu da je Vlado fizički spremniji od mnogih mlađih članova tog i drugih planinarskih društava.

Oni otkrivaju da je Grublješić i odličan poznavalac ljekovitog bilja i jestivih gljiva.

Vlado je dva puta bio predsjednik PD “Klekovača”, formiranog 1953. godine. Nosilac je zlatne i srebrne značke planinarskog saveza Jugoslavije i BiH, a 1962. je učestvovao u organizaciji prvog sleta planinarskog podmlatka SFRJ na Mrakovici…

Pored najznačajnijijh domaćih vrhova penjao se na austrijske, švajcarske (Materhorn) i francuske Alpe (Mon Blan), češke Tatre, bugarsku Musalu, grčki Olimp, italijanske Dolomite (Marmolada) i druge vrhove.

Vlado Grublješić je 1944. godine otišao u partizane u kojima je završio telegrafski kurs. Godine 1945. vratio se u Prijedor i nakon rata je u Beogradu završio Željezničku tehničku školu. Na jugoslovenskim Željeznicama radio je do 1967. godine, a u penziju je otišao 1984. kao radnik Rudnika “Ljubija”.

Srpskacafe.com