Dok većina građana strahuje od oluja i vremenskih nepogoda, lovci na oluje takve nepogode željno iščekuju kako bi ih fotografisali, te ljepotu atmosferskih procesa, oluja, njihovu žestinu i snagu prikazali ljudima kroz video ili fotografiju.

Za pojedince lovac na oluje je osoba koja fotografiše pljusak, za druge su to osobe koje fotografišu munje, za treće tornada, poput onih u Americi, a svi oni imaju isti primarni cilj – zabilježiti vremensku nepogodu.

“Najrazornije nevrijeme koje pamtim zahvatilo je Prijedor tokom ljeta 2006. godine. Grad je pretrpio veliku štetu tog dana, mnoga stabla su bila oborena, sjećam se mrtvih ptica po cesti i slupanih izloga i prozora, te je to možda bilo i presudno da se više zanimam za ove pojave”, priča za “Nezavisne” Kristijan Vujčić, 24-godišnji mladić iz grada na Sani, koji je veliki dio svoje ljubavi posvetio lovu na oluje. On kaže da je te 2006. godine Prijedor pogodila pijavica, koja je inače slabiji oblik tornada.

“Kao dijete, tek kada sam spoznavao okruženje, plašio sam se kada zagrmi, te me je uvijek zanimalo na koji način dolazi do tih atmosferskih pojava, ne samo munja, odnosno gromova, nego i leda, tornada, koja se mogu vidjeti samo na kanalima Nacionalne geografije”, kaže Vujčić.

Dugogodišnja ljubav prema atmosferskim procesima i meteorologiji podstakla ga je da, po ugledu na zemlje u okruženju, formira s kolegom Udruženje “Bosnia Storm Chasers”, odnosno zajednicu lovaca na oluje, koja je kao takva prva u RS i BiH. Povod za formiranje takve zajednice, kaže Vujčić, su ekstremno velike neprilike u BiH tokom 2014. godine, prvenstveno poplave i dva tornada (pijavice), koji su registrovani u jezeru Modrac i u Lamincima, kod Gradiške.

Adrenalin tokom lova na oluje je prisutan sve vrijeme. To je Kristijanov način života – konstanto osmatranje neba, meteoroloških podataka, satelitskih snimaka, meteo-alarma, te, kako on kaže, živi “stormchaserski”.

“Koliko mi je to zanimljivo, toliko je i opasno. Prije dvije godine grom je udario na oko 200 metara od mene. Bio je to običan pljusak i dok sam pokušavao da napravim fotografiju pljuska, odjednom je sve zasvijetlilo. Pomislio sam da je blic aparata toliko jak, ali se odjednom začula grmljavina i grom je udario u drvo na suprotnoj strani ceste. Razlog tome je sporije kretanje zvuka od svjetlosti, a meni je bilo krivo što takav momenat nisam zabilježio fotografijom”, rekao je Vujčić.

Ističe da u BiH ima mnogo materijala za njegovu strast, jer na našem prostoru ne može proći nijedna godina ili godišnje doba bez nepogode, bilo da su direktne, poput poplava, grmljavine, oluje, grada, snijega, jakog vjetra, ili da su indirektne, poput šumskih požara, klizišta, odrona ili suše.

“U toplijem dijelu godine dolazi do formiranja olujnih oblaka i tzv. superćelija, koje su nama lovcima na oluje najzanimljivije, a poljoprivrednicima su najgora noćna mora. Obično su praćene jakim vjetrovima i gradom, te velikim brojem munja”, objašnjava Vujčić i dodaje da se u BiH mogu “uloviti” snažne oluje, ali da naša zemlja nije čuvena Aleja tornada kao SAD, niti Indija s monsunima, pa da se on može porediti s tamošnjim lovcima.

Ukoliko se s velikom vjerovatnoćom očekuju grmljavinski oblaci i nadolazeće oluje, u tim trenucima se osjeti rast nivoa adrenalina u krvi, te da bi lov bio uspješan, bitna je sigurnost.

“Za početnike savjetujem dobar zoom na fotoaparatu i rastojanje grmljavinskih oblaka ili fronte od oko 15 kilometara. Munja može udariti i 15 kilometara ispred oluje, ide horizontalno pa skreće ka tlu, te izgleda kao da udara iz vedrog neba. To je rizik kojem smo izloženi. Kada oluja priđe unutar desetog kilometra, onda su i vidljivije, te je situacija napetija i savjetujemo početnicima da prekinu aktivnosti i uđu u kuću”, rekao je Vujčić.

On kaže da je unutar petog kilometra i za vrijeme nepogode izuzetno opasno da se boravi vani, a posebno da se koriste kućanski aparati ili mobilni telefoni.

“Rizik fotografisanja u takvim uslovima je veliki, pa i naše članove uvijek upozoravamo i skrećemo pažnju na krajnji oprez”, kaže Vujčić.

Ovaj 24-godišnji mladić kaže da je munja vidljivo prirodno električno pražnjenje, na koje uglavnom otpadaju pražnjenja između oblaka, te između oblaka i Zemljine površine.

“Munje izgledaju poput ogromnih iskri i one se u prosjeku šire brzinom malo većom od 200.000 kilometara na čas, te uglavnom straše kognitivni život na Zemlji, ali i obogaćuju zrak nitratnim ionima u vidu dušične kiseline, koje kiša spere u tlo, a biljke žedno konzumiraju jer ih jednostavno obožavaju”, objasnio je Vujčić.

Ističe da direktan udarac munje čovjekovo tijelo pretvara u spaljenu masu.

“Munja uglavnom udari u blizini, te ako udari nekoliko metara dalje od čovjeka, već je pola metra razmaka među nogama dovoljno da prostruji dovoljno jaka struja koja čovjeku našteti. Većina struje protiče kroz kožu, i mala jačina je dovoljna da srce više ne kuca kako treba, nego da treperi. Ponekad ljudi stradaju i od projektila uzrokovanih munjom. Munja udari u stablo, ono se usljed oslobođene topline rasprsne i izrešeta čovjeka”, kaže Vujčić i dodaje da su rijetki oni koji mogu preživjeti direktan udar munje.

Onima koji se odluče da love vremenske neprilike ovaj mladić savjetuje da budu oprezni, jer svaki hobi, svaki posao ili nešto treće, zahtijeva poznavanje “materije”, pa tako i ovaj krajnje neobičan lov na oluje.

Najčešće zablude o munjama:
1.Opasno je dirati osobu koju je pogodila munja. Nije opasno!
2.Munja ne udara dva puta na isto mjesto. Udara!
3.Munja udara uvijek najviši objekt. Nema pravila!

Nezavisne novine