Halid Muslimović, jedan od najpopularnijih folk pjevača bivše Jugoslavije, u narodu poznatiji kao „plavi čuperak”, rijetko daje intervjue za srpske medije.

Ipak, za „Alo!” je riješio da otvori dušu i prokomentariše sve ono o čemu se spekulisalo dok je bio u medijskoj ilegali od pet godina.

– Ove godine slavim 35 godina na estradi. Želio sam da napravim nešto lijepo za one koji tri i po decenije vole i prate moj rad, zbog čega sam osmislio kolekciju od pedeset hitova, na tri CD-a, i pojavio sam se da bih sve što imam iza sebe vratio u život. Planiram i koncert u Beogradu, negdje u novembru. Vjerovatno će to biti u Centru „Sava“, dan, možda dva. Ne treba pretjerivati, važno je da pružim kvalitet.

Čini se da vas mlađa publika obožava…

– Mladi slušaju moje pjesme kada god kazaljka isprati ponoć, a neki čak i ne znaju da ja pevam pjesme „Mene je učilo vrijeme“, „Hej, kafano, neću više“, „Želja si mi samo ti“, „Nije mene, dušo, ubilo“. Često sjednem na piće u Beogradu, priđe mi neko mlad i kaže da voli jednu moju pjesmu. Onda se ja opkladim sa njim da voli petnaest. Tada ostanu iznenađeni koliko mojih pjesama slušaju i naručuju, a da nikada nisu znali da ih zapravo ja pjevam.

Kako ste se sve ove godine održali na estradi?

– Prvenstveno zato što svim srcem volim ovaj posao. Bog mi je dao glas kakav jeste i ne bih ga mijenjao za drugi. Proputovao sam cio svijet, a uvijek sam stvari gledao odozdo. Bolje vidim kada gledam sa zemlje, jer ljudi sa estrade često zaboravljaju da ih gledanje kao da su iznad drugih neće nigdje odvesti. Mi smo uvijek dole i nismo nezamjenljivi ili bolji od naroda.

Koji je najveći problem sa današnjom estradom i mladim pjevačima?

– Ima toliko vrsnih pjevača da me duša boli što nekako uvijek ostanu u sjenci nekih nekvalitetnijih sa estrade. Ima ih previše i to je veliki problem. To vam je kao da se desi požar, a na vrata kada se stvori gužva mogu proći dvoje, eventualno troje, ako su mršavi. Ostali svi ginu. Tako je i na muzičkoj sceni. Nije dovoljno biti dobar pjevač. Bitno je da budete medijski jaki.

Ko vas je od pjevačica vaše generacije najljepše iznenadio tokom svih ovih godina?

– To je definitivno Neda Ukraden. Žena je napravila takav preokret, izgleda bolje nego ikad, čak mnogo bolje od većine znatno mlađih pjevačica, i pokazala je da kvalitet nema cijenu. Žena izgleda kao da ima trideset i pet godina.

Sa kojim kolegom biste voljeli da ste radili, a niste?

– Sa Miroslavom Ilićem, Šabanom i Halidom Beslićem. Čak imam urađenu pjesmu za mog imenjaka, njegov udes nas je sprečio da to ostvarimo, ali bože moj. Možda nekada ugleda svjetlost dana i ta duetska numera.

Dosta toga lošeg se vezivalo za Halida Bešlića i vas. Da li ste zaista u lošem odnosu?

– Uvijek smo bili dobri, uvijek smo poštovali jedan drugog i bili kolegijalni. Međutim, uvijek su oko nas bili ljudi i neljudi. Onih koji su bacali neke intrige, neke koske, kako meni, tako i njemu. Nikada nisam osjetio ljubomoru prema njemu. Mogu da budem ponosan na sebe ili da ne budem. Sam sebi sam konkurencija. Ako nešto loše uradim ili ne uradim dobar album, nije mi Halid kriv ili neko drugi. Kriv sam samo ja.

Prije mnogo godina ste poklonili Breni kratku kožnu suknju za rođendan, da li biste joj sada poklonili nešto slično?

– Brena je bila zbilja vrlo zanimljiva kada se pojavila osamdesetih godina. Kada smo bili u Americi na turneji, potrefilo se da rođendan slavi u Čikagu. Nisam bio šmeker koji zna šta da kupi dami. Vidio sam tu kožnu suknju na lutki dok sam šetao gradom i odlučio da joj to uzmem. Ona se oduševila, bilo joj je mnogo drago, suze su joj zamalo krenule. Tada je rekla da ona ne dobija često poklone, da ih uglavnom ona daje.

Njen sin Stefan krenuo je maminim putem, da li biste podržali vašeg sina kada bi želio da se bavi muzikom?

– Stefan i moj sin se dosta druže i sarađuju. Bio je kod nas u Prijedoru sa Bobom, gostovao je sa svojim bendom. Ima glas, ima kvalitet, iskustvo će doći. Ima sve preduslove da uspije u ovom poslom, pozitivno zrači, a eto, iza njega je žena koja je neprevaziđena na našoj muzičkoj sceni. Svog sina bih podržao u svemu u čemu je dobar. Svima nam je jasno da na estradi postoje pjevači koji svoju djecu forsiraju na muzičke vode, a ta djeca ne znaju da pričaju, a ne da pjevaju.

Na koga mislite?

– Ne bih o tome. Nisam neko ko ima prava da nekom zabrani da pjeva. Komentarišem činjenice, ne bih da nekog povredim, ili izdvajam, pogotovo što ih ima više takvih.

Da li biste ušli u rijaliti?

– Nisam za takvu priču. Vidim tu svašta, teško je snaći se unutra, a izaći zdrave svijesti. Udaraju nisko, ispred svakog nivoa. Često su nekulturni, ne poštuju starije.

Da li biste pustili svoje dijete u rijaliti?

-Ni po koju cijenu ne bih to dozvolio. Spriječio bih ga kako znam i umijem. Jedino da nemam kontrolu nad sopstvenim djetetom, pa da samo uđe. Nekako mi se čini da je tamo glavna stvar ko će koga više da ponizi i otjera u ludake.

Ko je najljepša pjevačica na estradi?

– Lepa Brena, koja mi je i pri srcu draga, Ana Bekuta takođe.

Da li je istina da ste izjavili da Vesna Zmijanac hitno mora da smrša?

– Nisam rekao da mora da smrša, već da je estradni mag i da zbog toga koliko hitova ima i kako pjeva treba konstantno da bude prisutna na estradi. Ni u najvećem ludilu takvu ženu ne bih uvrijedio. Ona nije stara žena, evo ja nemam viška kilograma, zašto bi ona imala? Mi koji smo toliko na estradi svjesni smo koliku prolaznost ona i dalje ima. To je jedini razlog zbog čega sam spomenuo kilažu.

Koliko istine ima u tome da ste bili u vezi?

– Vesna je svojevremeno bila moja velika simpatija. Od samog početka je to znala. Udvarao sam joj se neko vrijeme, bili smo bliski, ali to nije dugo trajalo. Putevi su nam se razdvojili i glupo je pričati o tome sada, kada imamo svoje živote.

Pričalo se da ste bili sa Zoricom Brunclik…

– Dobar period se pričalo da sam sa Zoricom u vezi. To me je pogodilo jer sam bio u odličnom odnosu i sa njom i sa Kemišom. Za mene je to vrlo neprijatna priča i zaista mi nije bilo jasno zašto se to potencira. Ona je veoma lijepa žena, jaka žena prije svega…

Da li je saobraćajna nezgoda, kada ste udarili djevojčicu, ostavila traga na vas?

– To je najteža situacija koja mi se dogodila otkada sam živ. Ne osjećam se krivim kao vozač, ali me je mnogo pogodilo to što se dogodilo. Teško je kada gledate kako neko leži na zemlji, u sekundi vrijeme stane. Taj osjećaj straha, panike ne može da se opiše. Bio sam u kontaktu sa njenom majkom. Sada je na toj lokaciji postavljen znak, koji tada nije bio tu, i važno je da se spriječi da se nekom opet dogodi nešto slično.

Nikada neću mrzeti Srbe!

U ratu ste izgubili sve, da li vas i dalje osuđuju kada dođete u Srbiju?

– U ratu jesam izgubio sve i to je nešto što ni uz sav trud ne može da se izbriše. Bio sam na turneji kada je na mjestu gde je bio moj dom ostala livada. To vas pogodi i ostavi traga na srcu. Izgubio sam sve što sam imao, u trenu. Sve mi je bilo porušeno i opljačkano, oduzeto. Rata se ne sjetim iz ratnih pobuna ili želje da nekog osudim, uperim prst na srpski narod, već me uhvati nostalgija za Jugoslavijom. Zapitam se do čega su u tom trenutku došli ljudi. Svi. Ne zasebno. Jesam naišao na osudu kada sam poslije svega toga došao u Srbiju, ali meni je čist obraz. Nikada neću mrzeti Srbe.

Alo.rs